„Da li su ljudi evoluirali iznad prirode – i da li nam je ona uopšte potrebna?“ pitao je nedavni članak na popularnom portalu. Odgovor iz stvarnog života stigao je samo nekoliko nedelja kasnije, u obliku globalne pandemije Covid-19. Nismo evoluirali iznad prirode i nikada nećemo. U skladu sa besmrtnim riječima Lin Margulis “Ne možemo se izliječiti od naših virusa kao što se ne možemo osloboditi frontalnih režnjeva našeg mozga: mi smo naši virusi.”
Lin Margulis je bila svjesna činjenice da smo izgrađeni od virusa. Oko 45% ljudskog genoma čine sekvence koje su pripadale retrovirusima. Margulis je promovisala ideju simbiogeneze. Mislila je da je život više kolaborativna igra između ravnopravnih partnera – virusa, bakterija, biljaka i životinja – a manje bezobzirna konkurencija predatora varalica. U mnogim stvarima je bila u pravu. U hijerarhiji prirode virus nije manje važan od čovjeka.
Virusi su najbrojnije biogene strukture na Zemlji. Formiraju globalni super-biosistem koji neki biolozi zovu virosfera. Virusi su svuda, visoko u vazduhu, duboko pod zemljom, razasuti po šumama, okeanima i planinama. Oni mogu biti i kosmički putnici, barem prema pionirskom astrobiologu Čandri Vikramasingu.
Virusi imaju važnog partnera. Najbrojniji virusi na Zemlji su oni koji inficiraju bakterije. Bakterije su druga najbrojnija biogena struktura na Zemlji. Bakteriosfera i virosfera su strukturno povezane. Njihovo partnerstvo traje 4 milijarde godina ovdje na Zemlji, i možda mnogo duže širom kosmosa. Cijela galaksija je jedna povezana biosfera prema Vikramasingu.
Ali, postoji ključna razlika između ova dva oblika mikroba. Bakterije su žive, a virusi nisu. Biolozi smatraju da živo biće mora sintetizovati proteine i samostalno se replikovati. Virusi ne mogu ni jedno ni drugo. Obično ih zovemo parazitima, kojima su neophodne bakterije, biljke ili životinje, da bi mogli živjeti. Međutim, izraz parazit je posledica naše antropocentrične pristrasnosti. Kako u kreativnom sistemu, poput prirode, mogu dominirati paraziti?
Virusi se mogu tumačiti i kao nevidljivi prsti na ruci prirode, koja oblikuje organizme poput vajara, rasijavanjem virusnih RNK i DNK sekvenci od kako postoji život. Zato su naši genomi i genomi svih biljaka i životinja puni virusnih sekvenci.
Ideja prirode vajara ne smije se posmatrati kao dokaz za inteligenti dizajn – kreator odvojen od svoje kreacije. Naprotiv. Priroda vajar, je prirodni um na djelu – priroda stvara samu sebe. Ovu ideju je artikulisao i razvio britanski kibernetičar i filozof, Gregori Bejtson. Igrajući se našim predrasudama, provokativno je proglasio istinsku demokratiju biosfere – gdje svi organizmi imaju jednaka prava – ekologijom uma prirode. Za Lin Margulis i Džejmsa Lovloka, ekologija uma bila je ekvivalentna homeostazi zemaljske biosfere, popularizovane imenom Gaja po grčkoj boginji Zemlje. Ali Gaja je možda samo dio ogromne galaktičke biosfere. Da li je Anaksagora bio u pravu kada je razmišljao o kosmičkom umu (Nous) prije dva i po milenijuma?
Priroda je više umjetnik, nego naučnik. Virusi prisutni u nama i svim drugim živim bićima tragovi su umjetničke ruke prirode. Kao što je tvrdio Martin Heideger, najveća skulptura ikada je sama priroda: Physis (priroda na grčkom) je poiesis (poezija ili stvaranje). U epskom činu vajanja same sebe – procesu koji biolozi nazivaju autopoezom – priroda, kao ni istinski umjetnik, ne može predvidjeti njena sljedeća stanja. Mi ljudi samo smo privremena misao u umu prirode.
Pa ipak, lako nas obmanjuje ideja samo-deifikacije, što vidimo kao naše prirodno pravo. Prema Majklu E. Cimermanu, ideja samo-deifickacije perzistira u evropskoj civilizaciji od Svetog Pavla i Martina Lutera do Hegela i modernih transhumanista. Ali, stvarni život ruši ideju samo-deifikacije putem virusa i bakterija koje svakodnevno zaražavaju ljude od kako smo se pojavili na ovoj planeti. Virusne i bakterijske infekcije su tragovi nevidljive ruke prirode.
Leave a Reply