Posvećeno Lin Margulis (1938-2011) epitomiji pobunjeništva.
Lin na univerzitetu u Bostonu oko 1980 (zahvaljujem Dorionu Seganu na dozvoli za korištenje slike).
Raskošna pobuna mladosti protiv svih vrsta konformiteta, nekada poznata kao rokenrol, bila je jedan od vrhova zapadne civilizacije. Rokenrol je predstavljao sposobnost Zapada da se smije samom sebi; sposobnost da parodira svoju pohlepu, njezinu naivnost, svoj narcizam i svoj militarizam. Ova sposobnost samokritke činila je Zapad naprednijim od Sovjeta, Kineza i ajatolaha, alergičnih na svaki oblik kritike. Sovjeti i kompanija su bili dogmatski sveci koji su umišljali da sjede na visokom moralnom nivou, ubijajući tako svaki oblik neslaganja sa svojom svetošću.
Nasuprot, duh rokenrola je davao toplo ljudsko lice zapadnoj civilizaciji. Rokenrol je predstavljao priznanje stvarnosti ljudske prirode. Mi smo grešnici u jednakoj mjeri kao i sveci. Rokenrol se smijao pompeznoj i svetačkoj strani naše prirode koja namjerno ignoriše alternativnu stranu. Kroz rokenrol buntovna mladost je otkrila instrument za kritiku gerontokratije.
Smrt rokenrola
Nažalost, rokenrol kao kulturna snaga više ne postoji. Mutirao je u odbrambeni mehanizam svjetske mašine za pravljenje novca. Mutacija je bila tako očita sredinom 1980-ih kada su rokeri gladni slave iskoristili priliku za samopromociju na račun gladnih Afrikanaca. Od tada se mutacija preselila na još ekstremnije područje. Ostarjeli rokeri su postali dio gerontokratske elite koja brani lažne vrijednosti. Oni su danas su na istoj moralnoj strani koju su okupirali Sovjeti, Kinezi i ajatolasi prije 50 godina.
Moderni rokenrol više nije muzika i poezija. Novi rokenrol je sposobnost buntovne mladosti da se smije politici i svjetskoj mašini za pravljenje novca.
Pokušajmo razumjeti dubinu pada Zapada u zarobljeništvo gerontokratije uz pomoć izvornog pjesnika rokenrola, Boba Dilana.
Neka nam stih iz njegove poznate pjesme “Mr Tambourine Man”:
Povedi me na putovanje tvojim čarobnim brodom
bude simbol istinskog duha rokenrola, duha magičnosti koji je darovao toplinu i čovječnost zapadnoj civilizaciji. Magičnosti otkrivanja, magičnosti umjetničke ljepote, čarolije smijeha obilježenog nevinošću mlade pobune. Zapad je izgubio čaroliju. Ali to ne znači da se čarolija ne može opet naći.
Ovo je fiktivno pismo Bob Dilana Nobelovom odboru posvećeno traganju za izgubljenom čarolijom.
Dragi Nobelov odbore,
Pišem vam u svoje ime i u ime Gospodina Tamburaša (Mr Tambourine Man). Ovo pismo je odgovor na vašu nedavnu nagradu za književnost osobi po imenu Bob Dilan. Poznajem tu osobu jako dobro. Ona je jedna polovina mene. Druga polovina mene je Gospodin Tamburaš. Ove dvije polovine žive u simbiozi i čine moj karakter. Ako mi oduzmete jednu polovinu karaktera, druga polovina umire.
Dopustite mi da budem iskren. Za mene je Nobelova nagrada spomenik gerontokratiji. To je način na koji ostarjela elita kaže: vi ste najbolji čuvar naših svetih gerontokratskih vrijednosti. Slavimo vašu predanost našim vrijednostima. Kroz nagradu vas primamo u kuću svetaca. Vaše mjesto među svetima je zajamčeno. Ostaćete sveti i nakon smrti. Buduće generacije će se klanjati vašem doprinosu našoj kolektivnoj svetosti.
Ali prava magija književnosti, ili poezije, za koju ste me izdvojili u vašoj godišnjoj pohvali gerontokratije, može postojati samo na tom klizavom i opasnom području na kome se susreću sveci i grešnici. Samo na ovom području mi ljudi možemo otkriti magičnost. Teritorija je jedinstvena i nepredvidljiva. Do nje možete doći samo putujući “čarobnim brodom”. Ako vjerujete u istinski duh “čarobnog broda”, vaš vlastiti komadić magičnosti vas čeka negdje na ovom putovanju.
Kako osjetiti duh “čarobnog broda”? U mojim očima ovaj duh liči na pticu. Zamislite pticu puna života i mladosti koja sretno pjeva pjesmu magičnosti. Ako duh ima materijalni oblik, mora biti poput ove ptice.
Evo moga glavnog prigovora. Ne mogu prihvatiti ono što želite da učinite sa pticom. Želite da je zatvorite u kavez. Zatim, želite da pohranite kavez sa pticom u svoj muzej. A onda želite da slikate mene i pticu, pune radosti, jer smo primljeni u vaš muzej.
Proglasili ste me arogantnim kad sam pristojno primio vaš poziv, ali ostao ravnodušan prema njemu. To je zato što znam da ptica ne može živjeti u kavezu. Ako je zatvorite u kavez, ptica će umrijeti. Ne mogu prihvatiti vašu nagradu jer tražite da učestvujem u činu ubistva. Cijelog života tražio sam kaveze da ih polomim. Uvijek sam želio da oslobađam sve vrste ptica, a ne da ih zatvaram. Nadam se da razumijete zašto sam pristojno odbio vašu nagradu.
Ali moja poruka nije poruka gunđavog starca. Da, ja sam star. Ali, nikada neću prihvatiti gerontokratiju.
Moja poruka je namijenjena pobunjeničkoj i kreativnoj mladosti svijeta. Budućnost svijeta ovisi o vama. Pokušajte da pronađete magičnost koju su gerontokrati tako nemilosrdno iskorijenili iz našeg svijeta. Možete je pronaći samo uništavanjem kaveza. Ima ih previše svuda oko nas. Kriju premnogo ptica u sebi. Ptica magičnosti je najugroženija vrsta u našem svijetu. Iskreno se nadam da ćete pronaći svoje verzije stiha “Povedi me na putovanje tvojim čarobnim brodom” koji je bio tako velikodušan za našu generaciju.
Iskreno vaši,
Bob Dilan i Gospodin Tamburaš
Leave a Reply