Pobratimstvo lica u svemiru

Život je, siguran sam, sačinjen od poezije.

Horhe Luis Borhes, Iz serije predavanja Ovaj zanat stiha, Harvard Univerzitet, 1967.

Snaga poetskog izraza ponekad nas iznenadi, pa čak i zbuni, neočekivanom originalnošću. Desi se da neka pjesma odrazi suštinu života na potpuno nov način nepoznat njenom autoru. Ovaj paradoks zapazio je Horhe Luis Borhes kada je suprotstavio sebe nezavisnosti vlastite poezije i zaključio da je nemoćan pred ovim izazovom: poezija ima svoj život.

Borhesa sam se sjetio na vrhuncu pandemijske samoće, slušajući Rada Šerbedžiju kako recituje Pobratimstvo lica u svemiru Tina Ujevića. Otkrio sam da Tinovo Pobratimstvo živi svoj borhesovski život. Sve što sam htio da kažem u knjizi Biocivilisations: A New Look at the Science of Life, (Chelsea Green Publishing, 2023; The White River Junction, Vermont USA & London UK) oslanjajući se na moderne naučne dokaze, od bakterijskih i insektskih gradova, preko podzemnog interneta što ga stvaraju šume, do različitih formi biogene umjetnosti i mikropskih razgovora koji odjekuju planetom – civilizacijska dostignuća mnogo starija i originalnija od ljudskih – Tin Ujević je slutio decenijama prije moderne nauke. Njegovu suptilnu poetsku slutnju možemo otkriti ako pretpostavimo da Pobratimstvo nije samo oda bratstvu među ljudima, nego i oda povezanosti svih bioloških vrsta i svemira. Tada Pobratimstvo postaje čudesno moćan poetski dragulj što nas još čudesnije spaja sa našom planetarnom braćom i sestrama, i traži nas u svemiru na duboko originalan način.

Ovo je posveta poetskom dragulju Tina Ujevića. Svaka strofa Pobratimstva, od ukupno osam, reflektuje jedan segment onoga što sam imao na umu dok sam pisao Biocivilizacije. Zato ovaj esej ima osam dijelova. Svaki započinje strofom iz Pobratimstva po hronološkom redu, kao u pjesmi. Čitaocu ili čitateljki preporučujem da napravi pauzu i pročita Pobratimstvo, ili još bolje, pogleda nadahnutu Šerbedžijinu interpretaciju, pa onda nastavi čitanje eseja.

Biocivilizacije

Ne boj se! nisi sam! Ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono što ti bje, ču i što sni

gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Gdje su svi?, pitao se u ime naučno-obrazovanog čovječanstva fizičar Enriko Fermi pedestih godina prošlog vijeka. Njegovo ‘svi’ odnosilo se na vanzemaljske civilizacije; preciznije, kopije ljudske civilizacije u svemiru. Naučni modeli pokazuju da kosmos mora sadržavati našu braću ili sestre po pameti, ali njih misteriozno nema na ekranima naših instrumenata za detekciju. Cijela armija naučnika, slijedeći Fermija, još uvijek bezuspješno traga. Njihov usamljenički krik odjekuje kosmosom izazivajući egzistencijalnu zebnju kod sljedbenika, kao na Munkovim ikoničnim slikama.

Ali šta ako naučnici pretjeruju? Da li je egzistencijalna zebnja lažna?  Možda su naučnici negdje pogriješili u svojim modelima, pa sada projektuju apsurdnu astrobiološku sliku kojom dominira Homo sapiens ili njegove (upitne) inkarnacije – Antropocen, Homo deus, Mašinocen – sve hvalospjevi novom gospodaru planete i kosmosa. Ubacimo prvu strofu iz Pobratimstva u astrobiološku kakofoniju moderne nauke. Kako smirujuće i otrežnjujuće zvuče riječi ‘Ne boj se! nisi sam! Ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.’ Moderna biologija, ali ne ona glavnog toka – nova nauka o živom svijetu koju sam opisao u Biocivilizacijama – slaže se sa Tinovom vizijom. Daleko od toga da smo sami. ‘Drugi nego ti’ i ‘nepoznati od tebe žive tvojim životom’ beskrajno dugo – više od 99.99% vremena prije nego ‘što ti bje, ču i što sni’. U Biocivilizacijama sam pokazao da jezici, tehnologije, nauka, umjetnost, inženjerstvo, medicina i drugi oblici civilizovanog ponašanja koje mi moderni ljudi pripisujemo isključivo sebi, postoje stotinama miliona i milijardama godina u biocivilizacijama bakterija, protista, gljivica, biljaka i životinja. Ove drevne biocivilizacije ‘gore u njima istim žarom ljepotom i čistotom’, kao što naša gori u nama.

Koja od drevnih biocivilizacija može dosegnuti u kosmos? Ovo je pitanje koje bi moderna nauka mogla postaviti jednog dana, kada ispravi samu sebe time što će konačno priznati da čovjek nije odabrana vrsta, nego tek jedna, i jednaka drugima, u mreži života satkanoj od miliona niti ili vrsta. Ali, takvo pitanje bilo bi pogrešno. Zašto? Pa zato što je Pobratimstvo kosmička pojava – pobratimstvo virusa, bakterija, arheja, protista, gljivica, biljaka i životinja sa kosmosom. Mi smo jedva primjetni na ovom spisku, kao sitni segment u carstvu životinja, jer trajemo beznačajno kratko u kosmičkoj projekciji vremena. Ovo znači da je i naš kosmički dom beznačajan. Zemlja je jedva vidljiva ‘blijeda plava mrlja’ na džinovskom platnu kosmosa. S obzirom da planeta sličnih Zemlji ima bezbroj, i da mikropske forme života kao što su bakterije, mogu živjeti na mnogo lokacija u kosmosu, za razliku od nas, moramo postaviti pitanje vlastitoj oholosti: da li smo sigurni da je naša planeta jedinstveni izvor iz koga se život širi u kosmos? U skladu sa naslovom Tinovog poetskog dragulja, ali i sa teorijom panspermije (vidjeti Novi humanizam), možemo zaključiti da je kosmos mnogo vjerovatniji izvor života od Zemlje, a mi kao vrsta, tek efemerna misao u sveobuhvatnom umu kosmosa (vidjeti Kosmički um).

Novi humanizam

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

Mi smo svi jednako lutali u znaku

traženja, i svima jednako se dive.

Moto istinskog humanizma mora biti ‘Ne gordi se!’ da bi ukrotio aroganciju Homo sapiensa, biološke vrste koja postoji tek maleni fragment vremena, a sebe smatra gospodarom planete i kosmosa. Naš naivni humanizam zaboravlja da smo mi istinsko pobratimstvo lica u svemiru – naša tijela i naši umovi su konglomerati virusa, bakterija, arheja i protista. Biološki konglomerati u kojima ‘Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive’. U Biocivilizacijama sam ovu istinu ilustrovao podacima da najmanje 8% ljudskog genoma tvore DNK sekvence koje su nekada pripadale virusima. Dalje, ljudski genom je 38% bakterijski, 28% protistički, a tek 16% životinjski. U genomu naziremo istinsko pobratimstvo među vrstama. Posljednji naučni podaci nedvosmisleno pokazuju da DNK sekvence slobodno putuju svemirom, i bombarduju Zemlju posredstvom kometa, asteroida i meteorita. Moj prijatelj, Čandra Vikramasinge je zajedno sa genijalnim Fredom Hojlom razvio modernu teoriju panspermije – kosmos vrvi od virusa i bakterija. 

Naše evoluciono putovanje – ‘Mi smo svi prešli iste putove u mraku’ – trajalo je kroz braću i sestre koji nas čine, milijardama godina. I drugi naša braća i sestre, biljke i životinje, su ‘jednako lutali u znaku traženja’ ali značajno kraće od nas. Naš evolucioni mrak bio je najduži. Zbog toga, ne smijemo se gorditi jer neopravdana gordost znak je arogancije. Kosmičke ‘misli’ koncentrovane u planetarnoj biosferi, poznatoj kao Gaja, ‘svima jednako se dive’. Žena koja je zajedno sa Džejmsom Lovlokom odgovorna za Gaja hipotezu, Lin Margulis, je bila poetski nadahnuta kada je rekla ‘Ne možemo se izliječiti od naših virusa kao što se ne možemo osloboditi prednjih režnjeva našeg mozga: mi smo naši virusi.’ Njena omiljena pjesnikinja bila je Emili Dikinson.

U skladu sa motom novog humanizma, Ne gordi se!, u Biocivilizacijama sam predložio da biologija glavnog toka, kojom dominira princip neodarvinizma poznat kao opstanak najjačih, mora ispraviti samu sebe, uvažavanjem lamarkističkog principa koegzistencije – ili istinskog pobratimstva vrsta.

Simbioza

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,

Kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

Simbioza ili sinonim pobratimstva – ‘Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti’ – jedan je od četiri biocivilizacijska principa. Lin Margulis, ne znajući za Tina Ujevića, borhesovski se slagala sa Tinovom vizijom tako što je dokazala teoriju endosimbioze osporavanu duže od vijeka prije nje. Svi organizmi iznad bakterija i arheja su kompozitni organizmi, himere ili mozaici jednoćelijskih prethodnika koji sada ‘u drugima žive’. U našim ćelijama žive bakterije (mitohondrije) koje proizvode energiju neophodnu da se krećemo ili dišemo. U biljnim ćelijama žive fotosintetske bakterije koje ‘jedu sunce’ i tako proizvode kiseonik bez koga nema života. Razvoj našeg mozga nije moguć bez bakterija iz ljudskog mikrobioma. Mi ne možemo misliti bez bakterija. 

To ‘je tako od prastarih vremena’. Margulis je pokazala da simbiotska dioba životnih resursa traje najmanje dvije milijarde godina, od momenta kada su bakterije i arheje inicirale pobratimstvo kao jedan od glavnih principa života udruživanjem u novu eukariotsku ćeliju, osnovni konstituent svih biljaka i životinja. Naša tijela su kompleksna bratstva mikroba. Lamarkistička ideja koegzistencije i koevolucije bioloških vrsta još uvijek je strana biologiji glavnog toka, iako je ideja endosimbioze ušla u udžbenike.

Simbioza je vezana za još jedan biocivilizacijski princip, evolucionu rijeku života koja teče u simbiotskim ciklusima, tako da ‘svi se ponavljamo, i veliki i čisti’. Tinovo ‘veliki i čisti’ odnosi se na nas. Veliki smo jer nas čini nepregledno mnoštvo nevidljivih biogenih fragmenata: virusa, bakterija, arheja i njihovih fuzija, koje se ponavljaju u različitim kombinacijama milionima i milijardama godina. Ljudsko tijelo je konglomerat 37 hiljada milijardi eukariotskih ćelija i 400 hiljada milijardi mikroorganizama koji tvore naš mikrobiom. Čisti smo jer smo u istinskom smislu evoluciona novorođenčad koja ‘ne znaju još ni svojih imena’. Živimo tek nekoliko trenutaka evolucionog vremena, i igramo se igara u kojima smo mi i naše mehaničke igračke glavni junaci u infantilnoj bajci – Antropocen, Homo deus, Mašinocen. Ali ova igra bliži se kraju. Dolazi vrijeme našeg odrastanja u drami evolucije. Rijeka života, sa nama ili bez nas, neizvjesna je. Svijest o neizvjesnoti nikako nije hendikep, niti je treba razumjeti kao fatalizam. Ukoliko smo dovoljno hrabri, svijest o neizvjesnosti postaje izazov koji treba prihvatiti da bismo ostvarili naše biološke potencijale. Naivna imena iz naše dječije bajke će, nadajmo se, jednog dana služiti kao znak naše zrelosti.

Kolektivno nesvjesno

I snagu nam, i grijeh drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.

I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,

i sebični je pečat jedan nasred čela.

Mi nismo samo fizičko nego i psihološko Pobratimstvo lica u svemiru, jer ‘I snagu nam, i grijeh drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela’. Dokaz za ovu tvrdnju je dobro poznata Jungova analiza ljudske psihe. Prema Karlu Gustavu Jungu ljudska psiha je kulminacija višeslojnosti koja počinje sa ‘centralnom vatrom’. Psihološka višeslojnost, ili Jungovo kolektivno nesvjesno, izražena je kroz njegov ‘vulkanski dijagram’ iz 1925. (Slika 1).  Centralna vatra na dijagramu je život kao sastavni dio kosmosa (Slika 1. H). Onda slijede novi slojevi, od naših životinjskih predaka (Slika 1. G), preko naših homininskih predaka (Slika 1. F), pa sve do modernih zajednica (Evropa, nacija, klan, porodica) (Slika 1. E, D, C, B). Mi kao pojedinci (Slika 1. A) crpimo psihološko iskustvo iz ovog vulkana jer ‘I hrana nam je duše iz naše opće zdjele’.

Slika 1. Vulkanski dijagram Karla Gustava Junga. Zbirka predavanja iz 1925.: C. G. Jung, Analytical psychology. Princeton University Press (July 9, 1991).

Vrijedi podsjetiti se kako je Jung otkrio ‘opću zdjelu’ ili kolektivno nesvjesno. Jedan šizofreni pacijent je ispričao interesantnu priču za koju je Jung saznao od svog asistenta. Priča potiče iz 1906. Pacijent je bio ubijeđen da sunce posjeduje falus koji onda proizvodi vjetar. Sunce ne samo da stvara svjetlosnu energiju nego i animira atmosferu. Priča bi bila samo još jedna u nizu psiholoških distorzija, da Jung nije 1910. pročitao tek prevedeni tekst magijskih papirusa iz Grčko-rimskog Egipta. Zapanjila ga je podudarnost vizija. U papirusu piše da je porijeklo vjetra tuba ili pipa koja visi sa sunca. S obzirom da je prevod bio tek objavljen, Jung je zaključio da pacijent nikako nije mogao doći u kontakt sa tekstom, nego je pacijentova vizija proizvod halucinacija koje dolaze iz ‘opće zdjele’ – vrela psiholoških iskustava koja se ponavljaju u nama kao ciklusi iz Jungovog kosmičkog vulkana.

U Biocivilizacijama sam razvio tezu da naši psihološki preci nisu samo životinje. Nove studije pokazuju da razvoj našeg mozga zavisi od ljudskog mikrobioma čiji su glavni konstituent bakterije. Iz ovoga slijedi da je Jungova ‘centralna vatra’ cijela biosfera, s obzirom da su bakterije ‘osnivači’ biosfere i da se ponavljaju u svim slojevima biosfere – protistima, gljivicama, biljkama i životinjama. Ova opservacija otvara interesantno pitanje: kako povezati ‘centralnu vatru’ sa kosmosom i konačno našim mozgom. Odgovor nude dvojica italijanskih istraživača. U nedavnoj studiji pokazali su da je struktura kosmičke mreže galaksija (cosmic web) zapanjujuće slična strukturi neuronske mreže našeg mozga (Slika 2).

Slika 2. Poređenje simulirane kosmičke mreže galaksija (cosmic web) i mikroskopskih uzoraka malog (cerebellum) i velikog (cortex) mozga.  Poređenje je izvedeno matematičkim postupkom analize mreža koji otkriva stepen podudarnosti preko odgovarajućih koeficijenata (clustering coefficient) i stepena centralnosti (degree of centrality). F. Vazza and A. Feletti, The quantitative comparison between the neuronal network and the cosmic web. Frontiers in Physics, 2020. 8:525731. doi: 10.3389/fphy.2020.525731. Creative Commons Attribution License (CC BY).

U stratigrafiji Jungovog vulkanskog dijagrama tako dolazimo na njegov vrh, ‘sebični pečat nasred čela’ ili svjesno Ja (Slika 1. A). Mi smo psihološki konglomerati vezani za kosmos pupčanom vrpcom bakterija, a ipak ostajemo svoji. Naš biološki potencijal leži u mogućnosti boljeg razumijevanja svijeta – kosmičkog odrastanja i prevazilaženja početne faze razvoja. Ovo sazrijevanje Jung je poredio sa mentalnom alhemijom.

Relativizam

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju

da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,

a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,

opet je samo jedna historija duša.

Protagora je zapamćen po maksimi ‘čovjek je mjera svih stvari’. U svjetlu Jungovog vulkanskog dijagrama i Tinove ‘opće zdjele’, Protagorina maksima postaje duboko relativistička. Mi možemo biti mjera svih stvari, ali samo ograničena mjera, i to pod uslovom da razumijemo vlastito fizičko i psihološko porijeklo. Djeca smo kosmosa i biosfere i čeka nas odrastanje. Moramo se osloboditi iluzija da smo superiorna kosmička bića, polubožanstva koja će jednog dana kontrolisati planetu, solarni sistem, galaksiju i šire, i prihvatiti realnost naše rascijepljene prirode jer ‘stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša’.

Dok nezrele oči vide samo ispred sebe, sa Jungovog vrha vulkana (Slika 1 A), i iz te perspektive projektuju naivnu sliku Homo deusa i Antropocena, realnost slojeva koji nas određuju (slojevi B – H; Slika 1) postaje vidljiva tek kad pređemo u sljedeću fazu razvoja i otkrijemo retrovizor koji vjerno reflektuje našu prošlost kao odrednicu budućnosti. O ovome je pisao E. O. Vilson u knjigama o ljudskoj prirodi. Prema Vilsonu svaka ljudska zajednica je sukob altruizma i sebičnosti: pola svetac, pola grešnik. Danas svjedočimo Vilsonovu viziju, kombinovanu sa Jungovom, prema kojoj uzroci globalnog sukoba – ‘a naša krv [je] poraz svih nas u klanju’ – postaju suprotstavljeni fragmenti našeg biološkog naslijeđa koje uporno ignorišemo, a to naslijeđe nas navodi da budemo ‘svi skupa tmuša’.

Zato je prihvatanje realnosti – ‘poraz svih nas … opet je samo jedna historija duša’ – sastavni dio odrastanja. Upoznavanjem sebe upoznajemo i vlastito porijeklo, ali i svijet koji određuje takvo porijeklo i naše mjesto u svijetu. U Biocivilizacijama sam predočio jednostavnu istinu: mi smo efemerna supstanca kosmosa koja nije prošla prag evolucione dugotrajnosti svojstvene našoj starijoj braći: bakterijama, arhejama, protistima, biljkama, insektima, pticama, ribama… Za razliku od njih mi smo tu tek trenutak evolucionog vremena. Prosta računica otkriva da smo bliži evolucionoj grešci – ‘samo jedna historija duša’ – nego viziji samoproglašenog gospodara planete.

Jednakost

Strašno je ovo reći u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,

da svi smo isti u zloći i radosti,

i da nam breme kobi počiva na pleću.

U odrastanju moramo se ugledati na stariju i iskusniju braću iako ih naš naivni humanizam smatra inferiornim organizmima. Neki uticajni biolozi, kao što je bio Ernst Majr, bakterije su smatrali glupim. Većina botaničara protivi se idejama rijetkih kolega da su biljke inteligentne. Biocivilizacije su izazov za antropocentričnu sliku svijeta. Centralno mjesto u Biocivlizacijama zauzimaju šest poglavlja naslovljenih, Komunikatori, Inženjeri, Naučnici, Doktori, Umjetnici i Farmeri – sve civilizacijska dostignuća u svijetu bez Homo sapiensa. Zaista ‘strašno je ovo reći u uho oholosti’: naš jezik, naše inženjerske i naučne vještine, naša medicina, umjetnost i poljoprivreda samo su evoluciona otkrivanja tople vode.

Ali, s druge strane, svijest da je sve otkriveno mnogo prije nas, može biti ‘vrlo srećna za očajničku sreću’ ako nam pomogne u vjerodostojnijoj projekciji budućnosti. A ta budućnost je jasna: ‘svi smo isti u zloći i radosti’. Umiranje i rađanje su dio evolucije. Svakoj biološkoj vrsti ‘breme kobi počiva na pleću’, sa jednim izuzetkom. Vrste dolaze i prolaze, samo su bakterije vječne.

Jednakost vrsta pred bremenom evolucione kobi ne može se nadmudriti antropocentrizmom. Stvari stoje dijametralno suprotno. Breme evolucione kobi ne možemo izbjeći ni mi, ni druge vrste. Tu tešku kob možemo samo privremeno olakšati. Ali, olakšanje se ne može desiti bez odrastanja kome je antropocentrizam prepreka.  

Živi kosmos

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi

dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,

u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,

pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Artur Nort Vajthed, matematičar i filozof, smatrao je da je kosmos živ. Za njega su i atomi bili živa bića. Djelimičnu potvrdu Vajthedove teze nalazimo na Slici 2. I živa i neživa materija dijele neke crte kompleksnosti. Ali granica između njih ostaje. Atomi vodonika su isti i na Zemlji i na Marsu, ali na svijetu ne postoje dva ista živa bića.

Istinska osobina živog – jedan od četiri biocivilizacijska principa – je agencija. Svaki organizam, od bakterije do čovjeka je nezavisni agent rođen u procesu autopoeze ili samostvaranja – ‘ja sam tamo u nekom neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden’. Ovaj neznanac, ili bolje reći neznanci, su simbionti koji nas čine. I oni, kao i mi, potiču iz zvijezda. Hemijski elementi se proizvode u užarenim zvjezdanim utrobama, u procesu fuzije. Kada zvijezde umiru elementi se preko zvjezdanih eksplozija rasijavaju po kosmosu. Kosmičko predenje je rađanje života i njegovo stalno usložnjavanje u kreativnom procesu koji nikada nećemo razumjeti. Kao što umjetnici ne znaju sljedeći korak u kreativnom aktu, tako ni biosfera ne može znati svoj sljedeći proizvod. U sveobuhvatnom umu biosfere, mi, ali i sva druga živa bića, osim možda bakterija (i virusa kao neživih pomoćnika), samo su efemerne misli ‘razbite u svijetu što jezdi’.

Te efemerne misli, nekako dosegnu prag rođenja – nezavisnost u procesu otkrivanja svijeta i učenja o njemu – i postaju ‘jedna nit’, koja bljesne nakratko, ugasi se ‘u cvijetu’ i razbije u zvjezdane konstituente ‘u svijetu što jezdi’. I svima nam preostaje traženje smisla u tom neuhvatljivom svijetu što se konstantno mijenja ili teži svojoj sljedećoj fazi.

Zato je pitanje ‘pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?’ pitanje svih pitanja. Niko ne zna pouzdan odgovor. Ali ako se oslonimo na biocivilizacijske principe neki odgovor ipak možemo naslutiti. U tom kratkotrajnom bljesku života izgubljenom u beskrajnom pejzažu vječnosti imamo šansu da se sa vječnošću povežemo. Neke efemerne misli – ili pojedinci sazreli u procesu jungovske individuacije – se istinski integrišu u rijeku života što je potekla prije četiri milijarde godina i sa njome nastavljaju da teku u budućnost. Ovo je maestralno objasnio Borhes kroz koncept knjige kao mrtvog objekta ili skupa mrtvih simbola, koji se u kontaktu sa pravim čitaocem najednom preobražava u poeziju – svijet mrtvih pjesnika, kao što je Tinov svijet, oživljava u novom svjetlu. Zamislimo da je knjiga, ona univerzalna, zapis Tinove niti, ili kratkotrajni bljesak života – potpuno je nevažno da li ljudskog, bakterijskog, insektskog ili biljnog. Na univerzalnom jeziku biosemiotike svaki ovaj zapis ostaje trajno pohranjeni u rijeci života i otvoren za kontakt sa novim i starim ‘čitaocima’. Život tako postaje univerzalna poezija kao bezvremeni jezik biocivilizacije.       

Um

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,

ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;

o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;

ja bezimeno ustrajem u braći.

Posljednji biocivilizacijski princip, što ujedinjuje prethodna tri, je um kao kjučno svojstvo biosfere. To je ona ‘centralna vatra’ na Jungovom vulkanskom dijagramu izražena kroz maksimu Gregorija Bejtsona: ‘Um je suština življenja’. Umni su svi organizmi, od bakterija do ljudi, ali svaki na svoj način. Ova umnost se manisfestuje kroz promjene biosfere. Naši gradovi ili nauka, samo su refleksija naše umnosti, kao što su bakterijski i insektski gradovi, ili amebino testiranje hipoteza, refleksija njihove. Biosfera je mreža biocivilizacija – kao što je mozak mreža neurona.

Suština življenja dobija novi smisao sa nama: ‘Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema’. Ključna riječ u ovom stihu je ‘svojeglav’. ‘Svojeglavost’ znači da kolektivno razmišljanje nikada ne može biti autentično kao pojedinačno. Zato je um biosfere – decentralizovani um koji ujedinjuje raznovrsnost lica u svemiru – neuhvatljiv kolektivnom porivu naše hipermehanizovane nauke što insistira na ekskluzivnosti antropocentrizma. Kolektivna hipermehanizovana nauka guši slobodu misli: ‘ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi’.

Tinov krik ‘o vasiono!’ je pobuna protiv neslobode. Ta pobuna nije znak arogancije nego istinskog humanizma: ‘Ja živim i umirem u svjema’. Mi smo kompozitni evolucioni kaleidoskop koji koncentriše četiri milijarde godina evolucione istorije u kratkotrajni bljesak što osvjetljava široka prostranstva kosmosa. Ideja biocivilizacija nam pomaže da razumijemo našu efemernost ne kao apsolutni kraj, nego samo fizički kraj, kroz čiju pukotinu ostaje dovoljno prostora za autopoeziju biocivilizacija: ‘ja bezimeno ustrajem u braći’.

Panta rhei

Poetsko hodanje Tinovim bezvremenim koracima kroz svemir, i oslanjanje na Borhesovo suptilno razmišljanje o poeziji, povezuju svijet biocivilizacija sa konceptom autopoeze, ili auto-poezije (samo-stvaranje), čileanskih biologa Umberta Maturane i Franciska Varele. Kombinujući autopoezu sa misaonim nitima kojih se biologija glavnog toka nadmeno odriče – koncept uma prirode Gregorija Bejtsona, koncept simbioze Lin Margulis, škola biosemiotike koju su inicirali Čarsl Sanders Pers i Jakob Von Ukskul – u biocivilizacijama sam ponudio alternativnu sliku nauke o živome koja se bazira na četiri principa:

1. Pantha rhei – život je Heraklitova rijeka, ili stalna promjena, čiji je naučni termin ‘homeoreza’ ili stabilni tok.
2. Agencija – organizmi su samostalni autopoetski agenti koji čine rijeku života i pokreću je konstantnom projekcijom budućnosti (ograničena teleologija).
3. Simbioza – život je zajednica autopoetskih agenata ili ‘pobratimstvo lica u svemiru’.
4. Um – Heraklitova rijeka je samoreferentni decentralizovani um sagrađen od suptilnih niti ili tokova biocivilizacija.    

Kada se gornji principi primijene na sva živa bića, antropocentrična slika svijeta koju projektuje naša moderna civilizacija gubi lažni sjaj i otkriva nam se kao zabluda što nas sprečava da dosegnemo evolucioni potencijal. Decentralizovani um prirode promoviše jednakost bioloških vrsta kroz njihove razlike. Tako Physis (priroda) postaje poesis (stvaranje) ili poezija najviše vrste, u kojoj su biocivilizacije dio nastajanja svemira.