Nedeljni dodatak lista Danas, 17. januar 2021
Biologijom duvaju neki novi vjetrovi. Par decenija ranije postojali su samo kao povjetarci, a danas prijete da se preobraze u oluju. Oluja može da izmeni cijeli pejzaž, zapisao je biolog Predrag Slijepčević u jednom od naučnih eseja u svojoj najnovijoj knjizi Preumljenje Zemlje. Futuristički eseji o prirodi, koju je prošle godine objavila „Akademska knjiga“ iz Novog Sada. Slijepčević, predavač na Univerzitetu Brunel u Londonu, bavi se posebno problematikom hromozomske biologije, biogerontologije, karcinogeneze, filozofijom biologije i filozofijom evolucije. Autor je više od 70 naučnih studija, njegova istraživanja su visoko cenjena u svetu i za njih su zainteresovane najznačajnije naučne institucije.
U izdanju „Akademske knjige“ Slijepčević je 2018. godine objavio i delo Svetac i grešnik: Kako zloupotrebljavamo nauku i budućnost čovječanstva, koje zajedno sa Preumljenjem Zemlje… izazovno inspirativno govori o odnosu čoveka prema prirodi, o njegovoj nadmenosti i uverenosti da je jedini, i svemogući na ovome svetu. I kako se samo po sebi podrazumeva da sve živo što postoji treba da njemu bude podređeno. U razgovoru za „Danas“ Predrag Slijepčević ukazuje da je to uverenje daleko od istine…
U prvoj rečenici knjige pišete da ljudski um ima dugu evolucionu prethodnicu. Kako izgleda naša evoluciona prošlost?
Drugačije nego što nas uči moderna nauka. Formalno ime naše vrste je Homo sapiens sapiens. Čovjek mudri i mudri. Evoluciona istina je ipak drugačija. Korektno ime za našu vrstu, kako su sugerisali Lin Mragulis i Dorion Sejgan u knjizi Mikrokosmos, bi trebalo da bude Homo insapiens. Čovjek nemudri. Margulis i Sejgan su pisali o bakterijama i njihovoj „mudrosti“ koja održava život na Zemlji skoro četiri milijarde godina. Čovjek je evoluciono previše mlad da bi mogao biti mudar. Mikrobiolog Džejms Šapiro zastupa ideju da su bakterije mudrije od ljudi. Zaista, kako se vrsta koja je samo u posljednjih 50 godina svojom tehnologijom ubila dvije trećine divljih životinja, može zvati mudrom?
Vaša knjiga govori u prilog novoj teoriji organizma u kojoj se akcenat stavlja na proces učenja. Od koga čovek mora da počne da uči?
U knjizi sugerišem da nam bakterije, insekti i biljke mogu biti dobri učitelji. Ali, čovjek je previše arogantan da bi mogao učiti od drugih vrsta. Jedino što nam preostaje je da učimo od onih mislilaca koji su se rugali ljudskoj nadmenosti, ne zaobilazeći ni nauku. Čuveni Kralj Ibi, iz Žarijevog komada, je počasni doktor patafizike. Alfred Žari je izmislio patafiziku da bi parodirao nauku, u romanu Istraživanja i razmišljanja Dr Faustrola, patafizičara. Patafizika je bila, u određenoj mjeri, inspiracija za dadaizam, nadrealizam i kubizam, kao umjetničke pobune protiv tiranije racionalnog. Zahvaljujući Žariju danas se možemo smijati Njutnovoj maksimi „Ako sam vidio dalje, to je zato što sam stajao na ramenima divova“ pri čemu je Njutn mislio na ljudske divove, svoje prethodnike, Kopernika, Galileja i druge. Realističnija verzija Njutnove maksime na evolucionoj skali, obojena Žarijevim humorom, mogla bi da glasi: „Čovjek, biljke i životinje stoje na ramenima nevidljivih patuljaka – bakterija i virusa.“ Da li ima bolje potvrde za novu maksimu od pandemije koju preživljavamo. Jedan prosječni, i nadasve arogantni virus – treba da ga je sramota! rekao bi Kralj Ibi – se usudio da provocira mudrog i premudrog božjeg izaslanika na Zemlji.
Govorimo o kosmičkom umu, zar ne? Koliko je čovek spreman da prihvati istinu da nije gospodar planete?
Tu istinu su prihvatale mnoge civilizacije. Indijanski poglavica Sijetl je evropskim osvajačima saopštavao mudrosti svog naroda: „Čovjek nije ispleo mrežu života, on je samo jedna njena nit. Sve što radi mreži radi samom sebi.“ Problem za našu civilizaciju – ovo može zvučati kao jeres za nauku, ali ne i za Žarija – jeste taj da nas je prosvjetiteljstvo navuklo na slatku ali opasnu ideju: čovjek je najsavršenije biće na planeti. Ljudska savršenost nema granica. Transhumanizam i mašine će nam dozvoliti osvajanje kosmosa i transformaciju u božanstvo. Ali bez obzira na nesumnjivu korist prosvjetiteljstva za razvoj civilizacije, treba priznati i njegovu zabludu – antropocentričnu aroganciju prema svim drugim biološkim vrstama. Zabluda je, ako mogu da se oslonim na psihijatriju, posljedica nerazriješenog kopernikanskog kompleksa. Iako nam je Kopernik jasno pokazao da živimo na beznačajnoj planeti, što orbitira oko beznačajnog sunca, nismo se odrekli iluzije da smo ipak najsavršenija bića oko kojih se vrti cijeli kosmos. Novija istraživanja pokazuju da je naša kosmička lokacija duboko provincijska. Galaksija kojoj pripadamo, Mliječni put, je na periferiji ogromne grupe od sto hiljada galaksija (galaxy supercluster), kojoj su naučnici dali ime Laniakeja. Sljedeći put kad pogledate u nebo sjetite se ove neobične riječi. Ona znači otvoreno nebo, ili neizmjerno nebo, na havajskom. Na tom nebu naša planeta je jedva vidljiva „blijeda plava tačka“, kako je inspirativno govorio Karl Sejgan.
Ako je suština nove teorije organizma učenje, kako se ona odnosi prema Darvinovoj teorije evolucije?
Oplemenjuje je. Koncept prirodnog učenja – sposobnost svih živih bića da razumiju i procesiraju biološke informacije – je koncept blizak formi biologije koju je zastupao francuski prirodnjak Lamark. Poznato je da je Darvin bio Lamarkista. Tek od nedavno biolozi priznaju da se Darvinizam ne može razumjeti bez Lamarkizma.
Pošto uloga gena postaje ograničena, da li je teorija o gen-centričnosti koju zastupa i Ričard Dokins u knjizi Sebični gen prevaziđena?
Neodarvinizam, čiji je najznačajniji popularizator Dokins, biologiju pretvara u dogmu insistiranjem na genocentrizmu. Zatvara je prema lamarkističkom konceptu prirodnog učenja. Zatvara je i prema konceptu epigenetike, popularne istraživačke oblasti u biologiji i medicini, bliske Lamarkizmu. Budućnost biologije je njeno otvaranje prema nekada jeretičkim konceptima, kakav je sve do nedavno bio Lamarkizam.
Čovek nije više „superiorni tehnološki gospodar planete“ i kao takav ne uklapa se u novu teoriju organizma. Gde mu je mesto?
Mi ljudi smo tek nedavni dodatak ogromnom repertoaru formi života. Biosfera, čiji smo dio, postojala je 99,99 odsto vremena bez nas. Iskustvo nam je ograničeno zbog evolucione infantilnosti. Potrebno je da shvatimo da je glorifikacija ljudske vrste ipak kvazireligijska zabluda.
Niče je govorio „Zemlja ima kožu, a ta koža ima bolesti. Jedna od bolesti se zove čovjek“. Koliko je čovek svestan da uništavanjem svoje okoline uništava sebe?
Vodeći ekolozi pokušavaju da čovječanstvu saopšte tu istinu od sedamdesetih godina prošlog vijeka. Već postaje kasno za intervencije. Ser Martin Ris, britanski astrofizičar, u jednoj od knjiga tvrdi da se čovječanstvo ne može izvući iz ekološke krize bez krupnih egzistencijalnih problema, koji će do kraja vijeka postati normalnost.
Može li se virus kovid-19 koji sada hara planetom nazvati epistemološkom greškom? Posledicom ljudskog potcenjivanja prirode?
Sasvim sigurno. Dobra ilustracija je opklada iz 2016. godine između već pominjanog Martina Risa, i evolucionog psihologa Stivena Pinkera. Ris je podržavao opciju da će milion ljudi nastradati u pojedinačnom aktu bioterorizma, ili bio-greške ne kasnije od 31. decembra 2020, a Pinker je bio oponent. U međuvremenu se desio kovid-19. Bioterorizam možemo isključiti kao uzrok. Nema ni čvrstih dokaza da se desila biološka greška, naime da je kovid-19 „pobjegao“ iz laboratorije, mada se ova mogućnost ne može isključiti. Dakle pobjednik je Pinker. Ris je na nedavnom predavanju priznao da je izgubio opkladu. Ali proglasio se moralnim pobjednikom. Institut koji vodi, CSER (Centar za istraživanje egzistencijalnog rizika), odavno je uvrstio pandemije u krupne egzistencijane rizike, izazvane našim opterećenjem prirode.
Jedno od pitanja koje postavljate jeste: Kako nauka istovremeno može biti i izvor problema i njegovo rešenje?
Nauka je hibridni sistem. Jedan dio sistema je dobar jer nam nudi racionalna rješenja za probleme sa kojima se suočavamo, od antibiotika i vakcina do modernih svemirskih letjelica i akceleratora čestica. Drugi dio sistema je opasan jer uvećava našu destruktivnu moć, od atomskih bombi do ekološke samodestrukcije. Nauka nam rijetko služi da tražimo ravnotežuizmeđu dva ekstrema našeg ponašanja, prije nego što postane kasno.
U knjizi posvećujete jedan esej Zuki Džumhuru, kome je u septembru 2020. prošlo sto godina od rođenja. Esej nosi naslov Balkanski Sokrat. Šta nam Zukova mudrost poručuje?
Zuko je na suptilan način samoukog filozofa kritikovao našu kolektivnu taštinu. Bilo mu je jasno da je eksperiment zvani čovjek izmakao kontroli. Postali smo opasnost ne samo za biosferu, nego i za nas same. Ali nikada nije kasno za novi početak.
Intervju vodila Anđelka Cvijić
Leave a Reply