Inteligencija prirode

Moj govor na promociji knjige Svetac i grešnik

Knjiga Svetac i grešnik je filozofska priča o ljudskoj prirodi i nauci kao proizvodu ljudske prirode. Okvir je definicija ljudske prirode koju je dao harvardski profesor Edvard O. Vilson. Prema Vilsonu čovjekova priroda je dihotomija, kombinacija dobrog i lošeg. Homo sapiens je dijelom svetac a dijelom grešnik. Vilsonova argumentacija je jednostavna. Istorijom dominiraju ratovi. Imamo tendenciju da sve konstruktivno što napravimo razorimo agresijom.

Inspiracija za knjigu je naučno djelo Lin Margulis (1938-2011). Ona je zaslužna za legitimizaciju koncepta simbioze koji je dugo bio osporavan. Ideja simbiogeneze je vjerovatno najveća novina u biologiji od vremena Darvina (1809-1882). Ovih dana se po evropskim i američkim univerzitetima premijerno prikazuje dokumentarni film o Lin Margulis. Simbiotska planeta ili Kako je Lin Margulis zaljuljala brod i započela naučnu revoluciju.

Ovo izlaganje ću započeti kratkim prikazom ideje simbiogeneze i dotaći se lika Lin Margulis. U drugom dijelu izlaganja ću govoriti o temi iz podnaslova knjige Kako zloupotrebljavamo nauku i budućnost čovječanstva.

Dravinova ideja evolucije – prirodna selekcija i adaptacija organizama – je baza biologije. Ali, vijek i po poslije Darvina još uvijek se vode rasprave o tome šta je pokretač evolucionih promjena. Drugim riječima: koji to mehanizam stoji iza njih. Darvin sam ovo nije mogao utvrditi.

Ključni pomak se desio sa pojavom genetike kao nove discipline biologije decenijama poslije Darvina. U prvoj polovini 20. vijeka rađa se Neo-Darvinizam, spoj genetike i Darvinove teorije prema kome je osnovna jedinica prirodne selekcije gen. Biologija konačno dobija mehanicističku bazu kao fizika i hemija. Biološki mehanizam evolucije je dakle promjena na nivou gena ili genska mutacija.

Međutim, paralelno sa neodarvinizmom, kojim dominira ideja konkurencije između organizama, rađa se koncept simbioze ili saradnje između organizama. Zastupaju ga kontinentalni prirodnjaci, njemački hirurg i mikrobiolog Anton de Bari (1831-1888), ruski biolozi Famintsin (1835-1918), Mereškovski (1855-1921) i Kozopoljanski (1890-1957), Francuz Pol Portije (1866-1962) i Amerikanac Ivan Valin (1883-1969).

Simbioza je grčka riječ i znači živjeti zajedno. Prema ideji simbioze svi organizmi iznad bakterija su kompozitne ekološke forme. Jednoćelijski protisti, paramacijum ili ameba na primjer, nastaju udruživanjem dvije bakterije prema Mereškovskom. Danas znamo da je druga “bakterija” njena modifikovana prokariotska forma koju zovemo arheja. Dakle svi organizmi iznad bakterija su hibridni organizmi. Višećelijski organizmi, kao što su biljke i životinje, nastaju daljim simbiotskim udruživanjem. Genske mutacije su važne samo za bakterije. Za hibridne organizme, genske mutacije kao pokretač evolucione novine su manje značajne.

Ali, teorija simbiogeneze nema podršku sve do Lin Margulis. Ključni dokaz koji Lin nudi je da svi organizmi iznad bakterija imaju najmanje dva genoma. Ovo je neoborivi dokaz da su nastali udruživanjem, ili simbiozom, između dva prokariotska organizma koja su prethodno živjela samostalno. Neki organizmi imaju tri genoma. Biljne ćelije na primjer. Hloroplasti, kao treći genom su organele koje obavljaju fotosintezu, nekadašnje cijano-bakterije.

Bez obzira na neoborive dokaze novu teoriju akademski časopisi glatko odbijaju. Konačno, u petnaestom pokušaju rad naslovljen “O porijeklu mitotske ćelije” objavljuje respektabilni časopis za teoretsku biologiju. Rađa se klasik. Nova teorija poslije ovoga ulazi u sve udžbenike biologije. Lin objavljuje knjigu Porijeklo eukariotske ćelije tri godine kasnije. Ali ovo je tek početak.

Nezavisno od Lin, hemičar Džejms Lovlok razvija teoriju biosfere kao samoregulišućeg sistema. Daje joj ime Gaja, mitološka boginja zemlje, po savjetu engleskog književnika i nobelovca Vilijama Goldinga sa kojim je zajedno šetao po livadama Kornvola. Teorija Gaja je odmah izložena napadima kao nenaučni koncept. Lovlok pokušava da brani teoriju ali bez mnogo uspjeha. Sticajem okolnosti upoznaje Lin Margulis. Ovo poznanstvo teoriju Gaja vraća u život preko simbiogeneze. Bez Lin Margulis, Džejms Lovlok nije mogao da dođe do objašnjenja šta to reguliše biosferu. Šta joj daje obilježje biološkog sistema?

Za Lin je ovo bila odlična prilika da produbi teoriju simbiogeneze. Gaja nije organizam kako su mislili rani kritičari. Gaja je biološki supersistem koji se razlikuje od organizama po tome što je u stanju da reciklira ekološki otpad. Biološki organizmi to ne mogu. Ekološki otpad jednog organizma unutar supersistema postaje hrana ili metabolit za drugi organizam. Na primjer, kiseonik je ekološki otpad fotosintetskih bakterija i biljaka. Za sve višećelijske organizme ovaj otpad je dragocjeni metabolit bez koga ne mogu da prežive. Dakle, unutar sistema Gaja 9 miliona vrsta koje ga čine, inteligentno balansiraju svoje odnose suptilnom saradnjom, a ne konkurencijom. Lovlok objavljuje kompjuterski model Dejzi vrld (Daisy world) kao odgovor kritičarima. Gaja teorija je danas respektabilni naučni program.

Kada pokušamo da ocijenimo našu ulogu u ovom supersistemu dobijamo poražavajuću sliku. Mi smo najagresivnija komponenta sistema koja cijeli sistem pokušava da prilagodi za svoju korist.

Grupa od 1.700 naučnika, uključujući veliki broj nobelovaca, je 1992 godine objavila otvoreno pismo u kome je izrazila ozbiljnu zabrinutost za budućnost čovječanstva. Naša globalna aktivnost nas vodi direktno u žestoki sudar sa prirodnim okruženjem. Vitalni ozonski omotač postaje tanji, nestaju mnoge biološke vrste, pojavljuju se mrtve zone u okeanima, klima se mijenja, ljudska populacija raste. Naučnici su preporučili: “Potrebna je velika promjena u upravljanju planetom i njenim živim svijetom ukoliko želimo da spriječimo veliku patnju čovječanstva”.

Četvrt vijeka kasnije, u novembru 2017, objavljeno je novo pismo sa 15.000 potpisanih naučnika. Oni tvrde da je situacija od 1992 samo postala gora. Jedini uspjeh je prekid širenja ozonskih rupa. Na svim ostalim frontovima trend sudara gobalnog čovječanastva sa prirodnim okruženjem se nastavlja još jačim intenzitetom. Ilustrativan je podatak da je umjesto preporučenog stabilizovanja globalne populacije broj ljudi porastao za 30%, sa pet na sedam milijardi. Ovo samo podstiče negativne ekološke trendove. Nedvosmisleno je utvrđeno da smo ušli u “šesto masovno uništavanje bioloških vrsta” koje može da bude pogubno za planetarnu ekološku ravnotežu. Dakle, zaboravite prirodne nepogode, udare asteroida i vanzemaljce. Mi smo najveća prijetnja nama samima i biosferi. Postavlja se pitanje zašto je to tako?

Kako zloupotrebljavamo nauku i budućnost čovječanstva?

Odgovor na gornje pitanje može biti samo filozofski. Definicija filozofije ima skoro koliko i filozofa. U pisanju knjige rukovodio sam se Raselovom. Bertrand Rasel (1872-1970) je smatrao da postoje dvije teritorije znanja. Jedna teritorija je dogmatsko znanje – teritorija teologije. Druga teritorija je izvjesno ili provjerljivo znanje – teritorija nauke. Između ove dvije teritorije nalazi se ničija zemlja izložena napadima sa obje strane. Prema Raselu, ničija zemlja je filozofija. Dakle, iz ove definicije je jasno da će i profesionalni naučnici i dogmate u knjizi lako pronaći mete za kritiku. Ali, na sve kritike je moguće odgovoriti.

Odgovor je dakle filozofski i on mora da kritički procijeni osnove nauke. Da li je kritika nauke legitimna? Sasvim sigurno da jeste. Onog momenta kad nauka odbije mogućnost ispitivanja svoje osnove, postaje dogmatska teritorija.

U tom smislu neophodno je definisati okvir kritike. Dobar okvir može da bude epoha u kojoj živimo. Našom epohom dominira nauka: od hrane koju jedemo, lijekova koji nas održavaju, pa do interneta i osvajanja kosmosa. Nauka je omogućila čovječanstvu da postane planetarna sila. Simbol epohe je termin antropocen: doba čovjeka kao dominantne snage prirode. Međutim, fizičar Volter Elasaser (1904-1991) je smatrao da je epohu u kojoj živimo primjerenije zvati doba post-racionalizma.

Šta je post-racionalizam? Racionalizam, renesansa i prosvjetiteljstvo, obilježeni rađanjem nauke, predstavljaju zlatni period evropske civilizacije koji je trajao 350 godina. Od početka 17. vijeka pa do polovine 20. kada je prosvjetiteljski duh zbrisan sa istorijske scene najvećim masovnim ubistvom u istoriji, svjetskim ratovima, i konstrukcijom oružja, putem nuklearne fizike, oružja za masovno uništavanje ljudi. Prema Elsaseru, od 1945 godine istorija se može okarakterisati svakako, ali nikako kao racionalna. Ušli smo u doba post-racionalizma.

Međutim, ni nauka ni filozofija ne mogu da funkcionišu bez racionalizma. Racionalizam je njihova osnova. Srećom, između nauke i filozofije postoji jedna suptilna razlika. Filozofija ima slobodu da racionalizam dopuni spekulacijom, ili filozofskim instinktom.

Dakle imamo okvir – post-racionalizam. Prvo pitanje je kako započeti kritiku? Neki biolozi misle da je nauka odavno dogmatska teritorija. Još od vremena Dekarta (1596-1650), jednog od osnivača racionalizma. Dekart, sljedbenik filozofa Sv. Tome Akvinskog (1225-1274), je otac redukcionizma. Prema njemu, priroda je mašina koja se može razumjeti i mijenjati redukcionističkim i analitičkim postupkom. Rastavljanjem na sastavne dijelove i njihovom rekonstrukcijom.

Ovdje je neophodno opet se pozvati na Lin Margulis, žestoku kritičarku Dekartovog ili kartezijanskog postupka u biologiji. Za Lin, redukcionizam u biologiji jeste besmislen. Sprečava nas da razumijemo prirodu. Integracija ili simbioza, a ne redukcionizam, dominira prirodom. U beskrajnoj složenosti prirode redukcionizam propada. Ova složenost je sveobuhvatna mreža žive materije izražena terminima, biosfera, Gaja, a u mojoj knjizi živi sistem ili Živana (izvedeno iz Živa – staroslovenska boginja života). Sveobuhvatna mreža života.

“Čovjek nije ispleo ovu mrežu. On je samo jedna njena nit.” Tako je govorio indijanski poglavica Sijetl, u čuvenom pismu “bijelom poglavici” u Vašingtonu. “Sve što čovjek radi mreži, radi samom sebi.”

Poglavica Sijetl (1786-1866)

Lin se slagala sa Sijetlom. Ekološko nasilje legitimiše samodestrukciju. Dakle, redukcionizam u biologiji je na granici apsurda.

Sljedeće pitanje je šta je motiv za redukcionizam pa samim time i za apsurd? Kako opravdati apsurd redukcionizma? Odgovore nam daju Volter Elsaser, ali i dvojica filozofa, Maks Horkhajmer (1895-1973) i Teodor Adorno (1903-1969) u knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva. Motiv za redukcionizam je strah od nepoznatog. Strah od neznanja. Jedini način da se oslobodimo od ovog straha je da teritoriju nepoznatog osvojimo i tako je potpuno eliminišemo, čime i naš strah nestaje. Sredstvo za osvajanje teritorije nepoznatog, terminator našeg straha ako hoćete, je prosvjetiteljska redukcionistička nauka prema Adornu i Horkhajmeru.

Ovdje dolazimo do mogućeg odgovora na pitanje iz naslova. Ili bolje reći okvira za odgovor. Nauku i budućnost zloupotrebljavamo forsiranjem redukcionizma u biologiji pa možda i šire. Priroda je stvaralački proces. Ovaj proces je iracionalan jer stvaralaštvo zahtijeva kreativnost. Prema Karlu Poperu (1902-1994) redukcionizam je neodrživ ne samo u biologiji nego i u fizici. “Nijedan od redukcionističkih napora ne objašnjava kreativnost svemira: život, njegovu nevjerovatnu zamršenost i bogatstvo oblika.” Dakle, apsurd redukcionizma leži u činjenici da je teritorija nepoznatog, od koje strahujemo, neosvojiva. Ni priroda sama ne može predvidjeti svoja buduća stanja. Priroda je iracionalna pa samim time neizračunjljiva i nekompjutibilna. Ona je haotična, kreativna, inteligentna i ranjena našom destrukcijom, ali neuništiva, kao Španija na čuvenom platnu Salvadora Dalija (1904-1989), Španija iz vremena građanskog rata.

Salvador Dali, Španija, 1936-38, (Vikipedija). Inspiracija za platno su bili renesansni majstori. Platno je alegorija. Figuru žene (Španija) čine grupe muškaraca ratnika.

Priroda je i Geteov (1749-1832) arhetip “vječne ženstvenosti” koja je spasila Faustovu dušu iz kandži Mefista. Faust je redukcionista, arhetip muške akcije i osvajanja prirode. Njegova moderna inkarnacija je pozitivistički naučnik redukcionista: revolveraš sa zvjezdanog, post-racionalističkog divljeg zapada koji je danas više divlji nego u vrijeme poglavice Sijetla. Odraz divljaštva, bolje reći varvarstva, je biološka anihilacija – masovno uništavanje dijelova mreže života. Ono što radimo mreži radimo sebi.

Kako prevazići ovu poziciju apsurda koja vodi ka samouništenju? Moj recept je kreativna nauka, izložen na kraju knjige, sa kojim bi se složio i Elsaser. Recept je jednostavan: kombinacija konvencionalne nauke i filozofskog instinkta da bi se priroda mogla razumjeti u mjeri u kojoj je možemo razumjeti. Biolog može i mora postati istinski filozof prirode i kombinovati racionalistički pristup nauke sa filozofskim instinktom. Možda ovu formulu treba da slijede i fizičar i hemičar.

Dozvolite mi da sumiram. Priroda je estetski i epistemološki sistem. Džinovski i sveobuhvatni um kako je govorio jedan od osnivača kibernetike, Gregori Bejtson. Inteligencija prirode nije centralizovana nego je distribuirana i razasuta po cijeloj mreži žive materije. Inteligentne su i bakterije, i biljke, i mravi, kojima sam u knjizi posvetio posebnu pažnju. Priroda nije tu da bismo je osvajali kroz institucionalizovanu nauku koja je danas glavni motor kapitalizma. Priroda je tu da se u njoj pronađemo jer smo njen sastavni dio. Samo jedna nit u sveobuhvatnoj mreži života.