Basarin Kontraendorfin posjeduje autentičnu literarnu nit i time potencijal da nadživi pisca. Ta autentična nit nije Basarina kritika provincijskih hadžija i njihove podle slike svijeta. Naprotiv. Ta nit je Basarino autentično razmišljanje, koje bi se, da iskoristimo slikare Stojkovića i Glavurtića, moglo tumačiti i kao živo platno, na kome vidimo svijet i njegovu stalnu promjenu. Na toj slici svijeta koji se mijenja, vidimo i provinciju i provincijske hadžije. Dok se cijeli svijet mijenja, provincijske hadžije bi da zaustave svijet. Oni bi da uhapse svijet, strpaju ga u zatvor i osude na to da ostane isti, da se ne smije mijenjati, iako je osnovno svojstvo svijeta, da se pozovemo na Crnjanskog, stalna promjena. I ne samo to. Provincijske hadžije bi da u hapšenju svijeta idu retroaktivno. Da nas vrate stotinama godina unazad, u srednjovjekovni svijet, zabrane nam da iz njega izlazimo, i iz ovoga kaveza izvlače materijalnu korist, tako što nas ostatku svijeta prodaju kao jedan veliki cirkus posvađan sa vremenom.
Basarino smijanje provincijskim hadžijama ne bi imalo toliko smisla da je naslikao samo malu ili balkansku sliku svijeta. On je to uradio u Andrićevoj lestvici užasa. Kontraendorfin je prelaz sa malog na veliko živo platno. Grandiozno otvaranje vidika. Pred nama se, zahvaljujući Kangilemu, skučena perspektiva malog provincijskog svijeta široko otvara. Najednom vidimo veliki “bijeli” svijet. Kangilem je duh koji štiti suštinu svijeta – njegovu promjenu. Time sprečava hapšenje i provincijalizaciju svijeta. Štiti svijet od provincijskih hadžija velikog formata za koje su naše lokalne hadžije male mace.
Ko su ovi macani protiv kojih se Kangilem srčano bori? Pa to su oni koji “sanjaju o prosečnom životnom veku od 1500 godina” a “medicinska [će] industrija uskoro prosečan ljudski život na toliko i produžiti”. Tako će provincijske hadžije velikog formata uhapsiti svijet, osuditi svijet na dugo prisustvo njih u svijetu, lišiti svijet smrti koja je spas od njih kao napasti.
Ideju o ljudskoj dugovječnosti su ozbiljno zastupali Frensis Bejkon, koji je tvrdio da će medicina iskorijeniti sve bolesti, i njegov francuski kolega, Rene Dekart, sa idejom da je životni vijek od 1000 godina dostižan. Danas tu tradiciju nastavljaju tehno-menadžeri iz Silicijumske doline. Lari Elison, jedan od najbogatijih Amerikanaca, smatra da je smrt samo još jedan korporativni protivnik koji se može nadmudriti (pogledati The Guardian od 24. Juna 2001). Bil Gejts kaže da će rak biti poražen za nekoliko godina. Mark Cukerberg i njegova žena Prisila Čan tvrde da će medicina iskorijeniti sve bolesti za života njihove djece.
Kangilem, s druge strane, zastupa tezu da je jedino autentično življenje ograničeno življenje. Igra nije igra ako traje beskonačno. Mora se pojaviti sudija da odsvira kraj. “Ti ne umireš zato što si bolestan nego zato što si živ” kaže Kangilem Stojkoviću nadahnut Montenjevom mišlju. Ovo znači da kada zabranite smrt dobijate veliku gerijatrijsku provinciju lišenu promjene (inovacije) koje nema bez mladosti.
Iako se Elison, Gejts i Cukerberg hvale da su urbani tipovi, modernisti i progresivci, oni su za Kangilema ortodoksni seljaci. Bjelosvjetski banditi što se oslanjaju na Von Klausevitza i militarizam da bi sačuvali Alkatraz prepun naivnih vjernika. Alkatraz je globalno selo-zatvor. Najveći turski pisac svih vremena (tako je Zuko Džumhur šeretski zvao Andrića) slutio je globalno selo-zatvor i krstio ga Prokleta avlija. (Andrić se nemušto branio od teze da je turski pisac. “Iako je od šereta, mnogo je.”)
Ovdje je potrebno bolje upoznati Kangilema i njegovu intelektualnu prethodnicu. Znamo da je Kangilem bio ljekar, filozof, ali ponajviše filozof biologije. Ključna teza škole kojoj je pripadao – nazovimo je autentična medicina – je da čovjek i ostali organizmi nisu, i ne mogu biti, mašine, jer imaju dušu. Školu je započeo Imanuel Kant u 18. vijeku, a nastavili Žan-Batist Lamark i Klod Bernar u 19., da bi štafetnu palicu predali Anriju Bergsonu u 20. vijeku, a Kangilem poslije “svađe”, pa onda “pomirenja” sa Bergsonom, palicu nosio dalje i predao je odabranom krugu naučnika i filozofa 21. vijeka.
Oponent autentične medicine je industrijska medicina, nazovimo je automehaničarskom medicinom. Ukratko, kad vam crkne neki organ odete na ugradnju novog i boljeg u neku od velikih automehaničarskih radnji, od klinike Mejo, do naših VMA, ili privatne klinike Anlave. Automehaničarska medicina ne priznaje dušu jer su, prema njoj, organizmi organski roboti bez duše. Intelektualna prethodnica automehaničarske medicine je Čarls Darvin (iako je bio Lamarkista), zbog toga što je uveo Njutnovsku mehaniku u biologiju (Lamark je bio evolucionista prije Darvina). Tu tradiciju su nastavili neo-Darvinisti koji su organizme mehanizovali putem genetike i molekularne biologije, i tako im konačno amputirali dušu.
U automehaničarskoj medicini smrt je neprijatelj protiv koga se treba boriti. Zato je ideal ove medicine najmanje hiljadugodišnji život organskih robota. Zašto ne i besmrtnost, o kojoj naveliko sanjaju transhumanisti. Danas se VIP (uglavnom) anglo-amerikanci ne sahranjuju, nego neposredno pred smrt zamrzavaju. Ozbiljno vjeruju da je lijek protiv smrti blizu, i da će ih vaskrsnuti iz ledenog polugroba.
Za autentičnu medicinu smrt je neophodni dio života. Bez smrti nema vitalnog jezgra života. Gerijatrizacija svijeta, kroz dugi život organskih robota, znači provincijalizaciju, hapšenje svijeta, lišavanje svijeta promjene, ili inovacije, koje nema bez mladosti.
I evo paradoksa. Basarini kritičari – domaće provincijske hadžije – iznenada pronalaze sebe na istoj ideološkoj strani sa provincijskim hadžijama velikog formata. I jedni i drugi bi da hapse svijet, lišavaju ga promjene, njegujući tako kult neumiranja. Hormon nesreće nije nužno samo problem Jugoistočne Evrope.
Basara je negdje rekao za sebe, valjda u nekoj od kolumni, da ima običaj da kukurikne prije vremena, pa onda zbog toga dugo ispašta. A šta je rano kukurikanje ako nije prizivanje Kangilema i, preko njega, kritika automehaničarske medicine kojoj se danas cijeli svijet klanja. Ipak, važno je da je Basara kukuriknuo. Ako materija svojim crkavanjem ne ubije civilizaciju, nije isključeno da će Basara za nekih 100-200 godina postati rehabilitovani jeretik. Baš kao što je to danas Lamark, pripadnik iste škole iz koje je potekao Kangilem.
Leave a Reply